Smrtonosno ozbiljna vest - da po nekakvim istraživanjima polovina
građana majčice Srbije nije spremna da se zarad ulaska u belosvetsku
Evropsku Uniju dodatno školuje, prekvalifikuje ili usavršava, a da
svaki njen treći građanin ne bi zbog te budalaštine menjao "stil života
i rada", savršeno se uklapa u ovdašnje političke profile. Vojislav Koštunica,
recimo: zajapureno dosledan u sopstvenom sovjetskom
transu, danima se zahvaljivao "bratskom ruskom narodu" zbog dolaska
protivpožarnog aviona, čestitao pilotima, drugu Putinu poslao nekoliko
dirljivih pisama, za svaki slučaj obratio mu se i telegramom a potom mu
lično, telefonom, izjavio ljubav, stavljajući svoje telo na polno
raspolaganje svim budućim ruskim pilotima koji će, ako ustreba, braniti
Srbiju. I sve to zbog čelične ruske ptice koja je u Srbiji boravila 48
sati; question - kako bi se tek Koštunica zahvaljivao da je pravoslavni
airplane među srpskim šumama ostao desetak dana, ostaje izazov za
erotsko maštanje glede specijalnih, jebačkih odnosa između dva (nova)
oka u glavi zahvaćenoj požarom.
Tu negde - na temu glave i njene sadržine -
nekako stižemo do Koštuničinog omiljenog ministra Velimira Ilića koji
svoju mentalnu formu precizno tempira za predstojeći Sabor trubača u
Guči. Ohrabren prošlogodišnjom antologijskom izjavom večitog srpskog
premijera dr. Kalašnjikova ("Ko ne razume trubu, ne razume Srbiju"),
bivši ministar za kapitalne investicije, danas ministar za
infrastrukturu, Ilić - koji je sebe poslednjih godina proglasio
gaulajterom za Guču - zabranio je da se na predstojećem Saboru izvodi
pesma "Šote, mori Šote". Oduševljene ovakvim patriotskim potezom baš u
času kad "svetski moćnici pokušavaju da nam otmu srce Srbije",
beogradske Večernje novosti objasnile su o čemu je reč:
"Pesmi koju je Azem Bejta, šiptarski odmetnik iz dreničkog kraja,
naručio za svoju ženu i saborca Šotu Galicu, trajno je zabranjen ulaz
na Sabor trubača u Guči.
Srpske trube na najpoznatijem srpskom
saboru izvornog stvaralaštva ostaće neme za ovu pesmu koja se gotovo
čitav vek orila srpskim svadbama i saborima izazivajući konsternaciju u
veselju". Dodatnu moždanu alko-analizu uradio je sam Velimir Ilić
sledećom izjavom: "Politika nema nameru da se meša u muziku, niti to
radi. Ali svako ima pravo, pa i Guča koja je postala najpoznatiji
srpski brend, da se zaštiti od kvazidodataka. Sabor trubača u Guči je
sabor izvornog srpskog stvaralaštva i tradicije, to je vašar najlepših
srpskih kompozicija iz srpske istorije i kulture i nema smisla da se tu
pojavljuju pesme drugih naroda, a posebno ne naroda koji su nam bili i
ostali veliki neprijatelji."
Detalj da je Guča zbir "najlepših
kompozicija iz srpske istorije i kulture" bio je vidljiv svih ovih
godina kad su se po blatu, stvaralački duhovno, valjale horde
obeznanjenih alkoholičara dok su iz žablje perspektive gledale polugole
pevačice na stolovima - što će takođe, najavio je gaulajter Ilić, biti
zabranjeno (dobro obaveštene Novosti pišu: "Srpsko izvorno
stvaralaštvo u Guči zaštitiće tradiciju i od razigranih pevačica. Prvi
put ove godine njima neće biti dozvoljeno da se, kao nekad, penju i
igraju po stolovima, dok muškarci u dertu lome čaše i inventar.
Trubački orkestri držaće se samo izvornih, autentičnih i tradicionalnih
srpskih nota").
Da je Ilićeva odluka glede državne likvidacije pesme
"Šote, mori, Šote" čvrsto utemeljena na istorijskim činjenicama, brzo
su utvrdile legendarne Novosti čije je istraživačko
novinarstvo reagovalo kao munja, pronašavši u kosmpolitskoj Kosovskoj
Mitrovici pacijenta koji se pod imenom Dragi Malinković izdaje za
"dekana kosovskomitrovačkog Univerziteta". Zapanjenoj srpskoj javnosti
koja je decenijama upijala albanske muzičke gene pevajući "Šotu" i ne
sluteći da je reč o genocidnom notnom virusu namerno ubačenim u naš
slobodarski narod - šizofreničar Malinković otkrio je sledeće: "Pesma
'Šote, mori Šote' nastala je kao svadbeni poklon. Azem Bejta ju je
naručio za svoju ženu Šotu, a Srbi su je sve vreme pevali kao svoju.
Azem Bejta bio je najpoznatiji šiptarski odmetnik u dreničkom kraju.
Kad je njen muž poginuo, Šota Galica obukla je mušku narodnu nošnju i
stavila keče na glavu. Nastavila je da se bori protiv Srba i Srpstva
istom silinom kao njen muž. Po predanju, Šota Galica je posle smrti
muža, besna i divlja, uhvatila šestoro srpskih čobančića. Svezala ih je
i zatim zapalila vatru. Dok su deca umirala, ona je pevala 'Šote, mori,
Šote, Šote, mašala, davno želim, Šote, mori, da te igram ja..."
Raspolućeni
Malinković zaključio je svoju ispovest sledećom dekanskom izjavom: "Ovo
predanje se javilo i zadržalo u narodu kao jezivo kazivanje i
personifikacija zla koje su Arnauti činili prema Srbima. U svakom
slučaju Azem Bejta i Šota Galica ubijali su Srbe, radujući se svakom
ubistvu. Jer, brojali su uzete srpske duše. A srpski narod, ne znajući
za sve to, obožavao je baš tu pesmu. Hvala bogu da su iz srpske muzike
počele da se ispiraju te krvave note za krvavu nevestu!". Malinkoviću
je odmah na servis uzvratio Ilić: "Narod sluša i prihvata ono što se
emituje. Ova pesma se emitovala po lokalnim radiostanicama skoro čitav
vek, ljudi su to ne znajući zavoleli, sviraju po svadbama i saborima
kao vrhunac veselja. Nije bilo mnogo onih koji su znali jezivu istoriju
te pesme. Sada smo rešili i da joj preporukom zabranimo ulaz na Guču.
Sa svim orkestrima potpisali smo ugovore po kojima mogu da sviraju samo
tradicionalnu, izvornu, kvalitetnu srpsku muziku."
Kad smo konačno,
zahvaljujući duetu Ilić-Malinković, zauvek oslobodili albanske rock
propagande, za utehu ostaju podaci sasvim beznačajni za ovu priču; šota
je ime narodne igre na Kosovu, zajednička Srbima, Albancima, Turcima,
Romima i Gorancima; to nije isključivo albanska igra, recimo, u
Albaniji je ni nemaju. Šota (Shota) nije albansko ime i na albanskom ne
znači ništa; to je kao kad bismo imali Srbina koji se zove Žikino Kolo.
Konačno, ovu (zabranjenu) verziju Šote napisao je početkom sedamdesetih
Dragan Aleksandrić, tekst Radmila Todorović, a prvi izvođač je bio
izvesni Nenad Jovanović - pa je malkice neobično da je gđa Galica
skakajući oko vatre u kojoj su se pekli Srpčići mogla da 1924. godine
peva hit-song iz 1970!
Ali, kako činjenice nisu svetinja,
naročito kad se udruže dvojica psihopata: Ilić i Malinković - sve je
sasvim logično; istorijski je trenutak, recimo, da započnemo obračun s
pesmom "Kaleš bre Anđo" jer je "Anđa", u stvari, pseudonim za Albanke
koje se zovu Adelina, Afërdita, Albana, Albulena, Alketa, Anxhela,
Arbenita, Arbnora ili Arjeta, koje su takođe veselo plesale pored
vatre, kuhajući srpsku decu, što će vam, odmah, naučno, potvrditi
Malinković, čim ga otkopčaju na leđima.
Konačno, celokupnom srpskom
narodu predvođenim Ilićem ostaje teška borba: da kažemo istinu o
pozadini pesme "Jovano, Jovanke" jer je reč o teškoj ujdurmi; reč o
Albanki koja se zvala Jehona i koja je po mnogobrojnim koncentracionim
logorima po Makedoniji ne samo kuhala već i dinstala Srpčiće, o čemu -
već pretpostavljate - u dekanatu u K. Mitrovici postoji obiman naučni
dosije.
Odlukom Vlade Srbije ukida se izreka "Tko pjeva, zlo ne misli". Misli, misli!
Srećom
po Srbiju, imamo Velju Ilića, borca protiv neprijateljskih pesama iz
neprijateljskih naroda! Jer, sad kad smo sa Albancima završili, na redu
su Hrvati! Uostalom, znamo mi šta se krije iza pjesme "E, moj Saša". I
Srbi su konačno shvatili!
Širi dalje!
|